HKPD Matija Gubec Tavankut

Dramsku je sekciju vodio osnivač Društva Ivan Prćić Gospodar, učitelj, dramski pisac i pjesnik. Najviše je radio s djecom. Predstave su davane u Zadružnom domu u Tavankutu (centar) i u zaseocima - Čikeriji, Vuković kraju, Svetoj Ani i drugim. Ivan Prćić Gospodar osobito je volio postavljati na scenu bajke u kojima sudjeluju brojni izvođači i u tu je svrhu dramatizirao više bajki - Svjetlanu Anatola Fransa, Trnoružicu Charlesa Perraulta, Tri kapi krvi (Ciganka) Anatola Fransa i druge. Predstava Trnoružica, bajka u četiri čina, koju je za scenu uredio Ivan Prćić Gospodar, obnavljana je više puta tijekom 20 godina rada dramske sekcije i prikazana je 26 puta. Predstava je bila uvrštena i u program III. Festivala djeteta u Šibeniku 1963. godine, ali Tavankućani nisu otputovali u Šibenik zbog nedostatka novca za troškove putovanja. U pripremanju spomenutih predstava Ivanu Prćiću Gospodaru pomagali su brojni - učiteljica Marija Antunović pravila je kulise, krojačica Cilika Balažević šivala je kostime, Anica Balažević, Marga Stipić i druge pripremale su potrebne rekvizite, ukrase, jela i drugo, a uključivali su se i drugi. Osim bajki pripremljenih s djecom izvođena su i druga kazališna djela sa starijim izvodjačima, osobito od 1949. godine kada su u Tavankut došli učitelji Ljudevit i Vita Grunčić. Njima su se pridružili i drugi učitelji i nastavnici - Nanika Pejić, Marica Marcikić, Gabrijela Krmpotić, Naco Zelić, Katica Tikvicki i drugi i Tavankućani - Antun i Giza Balažević, Željko i Maca Balažević, Verica i Petro Stantić, Roza Stipić, Antun Stipić, Ivan Gabrić, Ivica Babić, Katoka Tucić, Ruža Balažević i drugi. Vremenom su se formirale dvije dramske grupe, dječja s kojom je radio Ivan Prćić Gospodar i odrasla grupa, koja je radila tako da su članovi grupe izmedju sebe birali redatelja, a više predstava režirali su glumci subotičkog kazališta Mirko Huska i Geza Kopunović. U razdoblju od 1946. do 1966. godine, dramska sekcija Hrvatskog kulturno prosvjetnog društva Matija Gubec iz Tavankuta bila je najaktivnija sekcija u počecima rada društva. Od osnutka društva 1946. godine, osim bajki Svjetlana, Trnoružica i Ciganka (Tri kapi krvi), izvedeno je još 37 kazališnih djela, među kojima je i više značajnijih djela iz kazališne literature, kao što su: Izbiračica, Običan čovek, Krajiškinja, Porodica Blo, Hasanaginica, Čarobnjak iz Oza, Jazavac pred sudom, Laža i paralaža, Dr, Oluja, Da je znat k'o zjat, Narodni poslanik i druga. Djelatnost dramske sekcije od 1980. godine na nov način, primjeren tom vremenu, nastavila je Diletantska kazališna družina "....LUCIJA". Naime, nakon 1972. godine kada je pojedinim članovima onemogućen dalji rad u Društvu, došlo je do osipanja članstva i zastoja u radu Društva. Ponovnim oživljavanjem, dramska sekcija društva, izvela je predstave Katica Antuna Karagića i Albina Mijana Ivice Jakočevića. Međutim, osamdesetih godina okupila se u Društvu nova generacija zaljubljenika u bunjevačku narodnu umjetnost i kulturu. Suglasno njihovim interesima, osim foklorno - muzičke sekcije i likovne sekcije oživljena je, na nov način, i dramska sekcija, kao Diletantska kazališna družina "....LUCIJA", a osnovane su i nove sekcije. Godine 1980. družina mladih Tavankućana osnovala je Amaterski ekran, kao filmsku sekciju, u sklopu koje su organizirane filmske večeri amaterskih filmova i tako se utjecalo na filmski odgoj publike u Tavankutu. Budući da su se družini, koju su činili Nikola Bačić, Tomislav Žigmanov - Biber, Pere Žigmanov, Bojan Todosijević, Marko Vidaković, Marinko Stantić - Migo, Branko Ištvančić, Josip Sekulić i drugi tijekom 1981. pridružili Zoran Kolar - Drug, Zdravko Prćić, Kata Šinković, Zlata Dulić, Olja Bačić, Marija Tot, Vjekoslav Skenderović, Ivan Kolar - Škulski, Antun Kozma - Bule i drugi, članovi su na svetu Lucu 13. prosinca 1981. godine promijenili ime te sekcije u "....LUCIJA" (po ideji Pere Žigmanova ime je izvedeno igrom riječi i slova od riječi REVOLUCIJA). I tako su i dalje članovi organizirali filmske večeri i kino u Tavankutu, ali su snimali i svoje prve kratke igrane i dokumentarne filmove, pa i animirane, te su organizirali prve prave filmske predstave u svojoj sredini. Izdavali su foto novine pod nazivom Pink foto novine na oglasnom panou Doma kulture u Tavankutu. Svojom pronicljivošću i time što su nešto "pronjuškali" stekli su simpatije mještana, ali su izazvali i ozbiljne reakcije mjesnih dužnosnika koji su cenzurirali sadržaj pojedinih tekstova, pa i fotografije, a nekolicina tih mladih ljudi su etiketirani politički "sumnjivima i nepodobnima", da bi jedna grupa završila na "informativnom razgovoru" u mjesnoj policiji (odnosno tadašnjoj miliciji). Budući da su počeli s pripremama kazališnih predstava imenu "....LUCIJA" dodali su naziv "diletantska kazališna družina". Na bunjevačkoj ikavici izveli su predstavu Sumnjivo lice Branislava Nušića i predstave Radovan III i Balkanski špijun. Diletantska kazališna družina "....LUCIJA" nakon desetak godina prestala je djelovati, a nova skupina mladih studenata i učenika 1994. godine uključuje se u rad ove udruge i u okviru dramskog odjela 29.09.1996. godine izvela je komediju "Kesele vešnje" koju je, prema komediji Jovana Sterije Popovića, obradio na ikavici Petar Vuković. Ova predstava je doživjela svoju iznimno uspješnu premijeru i više niti jednom nije bila izvedena.
U nešto izmijenjenom sastavu ove skupine u režiji Marice Skenderović 2000 godine u veljači premijerno se izvodi nova predstava, "Provodadžijske miškulancije", koja je predstavljala obradu Sterijnog komada "Ženidba i udadba" i koja je doživjela svojih 16. izvedbi, a među ostalima na Danima hrvatskog pučkog teatra u Hercegovcu, (Republika Hrvatska) u veljači 2000. godine, u kazalištu "Vidra" u Zagrebu, u HOŠIG-u u Budimpešti, Somboru, Bačkom Monoštoru, Bajmoku, Subotici i drugim mjestima.
Na natjecanju kazališnih trupa u Bajmoku, Marica Skenderović je dobila nagradu za najbolju režiju, a Ana Žigmanov za najbolju sporednu žensku ulogu.
Sagledavajući rad svih članova HKPD "Matija Gubec" i žitelja Tavankuta koji su živjeli i radili u različitim društveno-nestabilnim, politički-opasnim i gospodarstveno teškim vremenima i pronalazili snagu za kulturno opismenjivanje oko 8000 žitelja koliko je obitavalo sredinom prošlog stoljeća u Tavankutu, vrijedan je divljenja entuzijazam i napor koji se punih pola stoljeća čini a sve u cilju očuvanja ove naše lipe riči koja živi na usnama našim i tako zvonko, teško i postojano stoljećima svjedoči o biću koje svoj hram kulture čuva iznad vlastite postojanosti.