TAVANKUTSKI LITERARNI KRUŽOK - TALK
Tavankutski literarni kružok - TALK počeo je s radom 1991. godine. TALK je organizirao više priredbi - predstavljeni su pjesnici, članovi sekcije Zdenka Kovač, Petar Vuković i Tomislav Žigmanov, organiziran je I. skup o bunjevačkoj usmenoj književnosti, predstavljena je knjiga "Filološki ogledi" prof. mr. Josipa Buljovčića i organizirao je i druge priredbe.
Tomislav Žigmanov - BUNJEVAČKI BLUES
23. travnja 2003. u 18,00 sati u Palači Matice hrvatske, Zagreb, Strossmayerov trg 4
Matica hrvatska i Udruga za potporu bačkim Hrvatima iz Zagreba predstavile su 23. travnja zbirku poezije Tomislava Žigmanova Bunjevački blues. Okupljene je u ime Matice hrvatske pozdravio Krešimir Blažević, koji je istaknuo kako je blues glazba u kojoj se isprepleću teške emocije i radost, u kojoj ima sjete i tuge, ali i čistih harmonija, koje pokazuju da svjetlosti uvijek i svagdje ima, pa tako i u Bačkoj. O zbirci je potom govorila mr. Sanja Vulić, koja je naglasila kako u književnosti hrvatskih subetničkih zajednica na srednjoeuropskom prostoru posljednjih desetljeća dolazi do odmaka od tzv. angažirane književnosti, do odstupanja od tradicionalnih tema vezanih uz usku subetničku zajednicu, a Tomislav Žigmanov upravo je jedan od predstavnika te nove generacije. On prihvaća suvremeno, a istodobno ostaje vezan i za svoju zajednicu, na što upućuje već i sam naslov zbirke, u kojoj je uspješno spojio tradiciju i suvremenost. Kao posebno zanimljiv istaknula je jezik na kojem piše, a koji se zasniva na mjesnom govoru. Poezija je to, kako je rekla, koja se kvalitetom uklapa u suvremenu hrvatsku književnost. Prof. dr. Krunoslav Pranjić za zbirku je rekao da donosi nesvakidašnje štivo. Naslovom upućuje na nešto lokalno, folklorno, a zapravo je sofisticirano i suptilno, temama aktualno i globalno i lokalno. Na kraju autor je zahvalio svima koji su pomogli da zbirka izađe. Knjiga je zajednički projekt i njegovih suradnika Antuna Rudinskog, arhitekta i restauratora, koji je uz svaku pismu, kako on kaže, napravio i ilustraciju, i Zlatka Romića, koji je izradio rječnik danas manje poznatih riječi. Cilj koji je imao pišući ovi knjigu, na starom jeziku, bio je prikazati suvremen bunjevački život obilježen boli, u kojem više nema romantike, nema snaša ni salaša, niti ikavice.
http://www.matica.hr/www/vijesti2www.nsf/AllWebDocs/blues?OpenDocument
Čuveni po nečuvenim stvarima
Možete me kastrirati, ali ne možete me natjerati da uživam u tome
Tomislav Žigmanov Iza efemerija svakodnevlja (Prilog fenomenologiji raspadanja), Hrvatska matica iseljenika, Zagreb 2002. (prvo izdanje u vlastitoj nakladi, Subotica 2001.)
Boris Beck
Kada tko piše standardnim hrvatskim izvan Hrvatske, uvijek je zanimljivo tko i zašto; kod Tomislava Žigmanova zanimljivo je još i što i kako. Njegove metaforične minikolumne pisane devedesetih za subotički dvotjednik Žig ne dodaju samo još građe za fenomenologiju našeg raspadanja nego su i poučno štivo za sve koji se ćute nesnađenima (to se najviše svidjelo Ivi Žaniću, autoru drugog predgovora knjizi), za sve koji su sablažnjeni bludom samokastriranja (to se pak posebno svidjelo autoru prvog predgovora Krunoslavu Pranjiću), za sve koji su upoznali sveprisutnu aroganciju, sebeljubnost, razvlast strasti, dominirajuće gospodarenje, osionu nadmenost i lažni osjećaj nadmoći, za sve koji kronično i dalje gube. Živite li sa značajnim beznačajima, u predmodernom svijetu (a ne postmodernom), hodate li bauljavo do nacionalno i civilizacijski suvremenog, a sve to u društvu onih koji su čuveni po nečuvenim stvarima? Onda ste u svijetu Tomislava Žigmanova. On je doduše u tom svijetu s druge strane: strpljivo je čekao da tenkovi, vraćajući se u subotičke kasarne, unište i drugu stranu ceste - ciklus uništenja je završen, rasap se vratio kući. Dok je gledao potpisivanje dejtonskog braka (i to braka čak tri muškarca, a ne samo dva koliko se u nas traži - opaska moja), ironični je autor zahvalio Bogu za svjedoke. Iako ne piše nikad izravno o sebi, nego obvezno govori u prvom licu množine, vrijedi zabilježiti što misli kakav sve jezik može biti: znanstven, mitski, ozbiljan, tužan, strastven, sjetan, hrabar, nezainteresiran - sve te osobine, osim ove zadnje, lako možemo naći u njegovim tekstovima (i još mnogu drugu). Tomislav Žigmanov, rođen 1967., diplomirani je filozof i teolog, a predaje etiku: odatle i njegovo nezadovoljstvo pritiskom prevelikog broja činjenica sumnjive kvalitete, odatle primjedba da je zloupotreba mrtvih kanon plemenskog ponašanja, odatle razmatranja o društvenoj patologiji i javnoj shizofreniji. No to što je filozof može uputiti i na razumijevanje bluda samokastriranja. Osim što govori o mazohističkom uživanju u nemoći, protiv čega Žigmanov uporno piše, blud i kastriranje vode na dvije filozofske adrese: prema Abelardu, kojega su zbog bluda kastrirali drugi, i prema Origenu, koji se da ne upadne u blud kastrirao sam. Origen je, međutim, za svoj postupak požnjeo osudu i to zato što je biblijski navod o odsijecanju uda što vas sablažnjava protumačio doslovno umjesto preneseno: bludu se ne može izmaći samokastriranjem (odnosno doslovnim čitanjem) nego samo nekastriranjem (i prenesenim čitanjem, metaforičkim). Svi koji čitaju doslovno zauvijek su obilježeni i bludom i samokastriranjem - sami sebe zakidaju za jezičnu moć. Nepotrebno je dodati da je nakana Žigmanova suprotna: on čita stvarnost oko sebe i prenosi je za svoje čitatelje kao tumač. U bludu samokastriranja autor, čitatelji, medij, svjetonazor, stil i struktura teksta povezani su i uzajamno se objašnjavaju: Žigmanov unosi u svoje tekstove doslovno tuđe riječi (stoga je u načelu svejedno prenosi li ih neutralno, ironično ili su mu se u tekst potkrale), a njima nasuprot daje svoje, prenesene (odatle brojne figure, a najviše najprenesenije od svih: metafore); jezik medija koji autor citira je nemoćan (kastriran), a autorov je jezik stvaralački (potentan, ima moć); čitatelji su u bludnji (lutaju među recima posredovanih informacija), a stvaralac ih oslobađa tog skandaloznog života (bludnog) i rastumačuje im svijet riječi (odatle učeni i ponekad poučni ton); pisac svoje tekstove dijeli s čitateljima (zato ne želi ostati hermetičan, zato bira novinski medij) i njima utvrđuje određene vrijednosti (sloboda, duh, razmišljanje, čitanje, pisanje, odgovornost...); te vrijednosti čine zajednicu o kojoj i u kojoj Žigmanov piše (zato uvijek stoji prvo lice množine: mi, nas, nama to nije autorsko mi). Abelard i Origen čine dva pola čitateljstva Tomislava Žigmanova, Abelard kao onaj drugi koji ne stvara, a Origen kao onaj izazvan da čuva u sebi draži vrijedna življenja. Ako sam dobro shvatio, Abelardu Žigmanov poručuje: Možete me kastrirati, ali ne možete me natjerati da uživam u tome, a Origenu: Bože, ne uvedi me u napast da samoga sebe kastriram.
http://www.zarez.hr/85-86/z_info.htm